Ante i Grozdana Ribičić

U trupu se nalazi otvor sa sjedalom za veslača(e), a ostatak prostora zauzimaju nepromočive komore za prtljagu i opremu. Vesla se veslom s dvije lopatice, naizmjenično. Veslač oko pojasa ima tzv. „krovnicu", nepromočivo platno, zapravo najlon ili slični materijal, koje onemogućuje nalijevanje ili prskanje mora u trup. Zbog sigurnosnih razloga, pojas za spašavanje je u standardnoj opremi, iako veslačima često ide na živce. Većina veslača rekreativaca koristi i kormilo, premda ono i nije nužno, naročito kod jednosjeda.

Uz poštivanje svih sigurnosnih mjera, eventualno i kratku obuku, koja se može obaviti i „u hodu", početnici apsolutno mogu upravljati kajakom. Ključno pitanje stabilnosti još je manji problem u dvosjedima. Većina iskusnijih kajakaša više voli jednosjede, jer im oni daju potpunu slobodu kretanja. U već spomenutim nepromočivim komorama, a i u posebnim mrežama na palubi kajaka, moguće je spremiti opremu potrebnu kajakašu za višednevno krstarenje s kampiranjem.

Naša obala, premda dominantno hridinasta, ima po uvalama bezbroj malih šljunčanih plaža, najčešće (srećom) posve nepristupačnih s kopna, a koje jedva čekaju romanitčni par kajakaša. Takve se plaže, i slični mali otočići, mogu smatrati neiskorištenim turističkim potencijalom za ciljani profil turista kajakaša, koji načelno vole prirodu, osamu, romantiku i sl. Stoga oni redovito idu u manjim grupama. Takvi turisti zaziru od pretrpanih plaža, treštanja glazbe i udisanja automobilskih ispušnih plinova, a od svega toga zaziru i morske ptice, rijetke egzotične biljke i drugi živi i neživi svijet netaknute prirode. Stoga pravilno, ali doista pravilno, turističko korištenje malih plaža i otočića može biti njihova zaštita od nasrtljive betonizacije.

Plaže su ključne za izvlačenje kajaka, jer se oni ne mogu izvlačiti na oštru hridinastu obalu. Takve male i zabačene plaže treba svakako zaštititi od pristupa automobila, a turističke bi vlasti trebale ozbiljno razmisliti o uvođenju kategorije „primitivnog kampa", po uzoru na vrlo raširenu praksu u SAD. To bi konkretno moglo značiti da je, uz stanovitu naplatu i stroga pravila, dopušteno kampiranje na svim malim plažama za male grupe ljudi. Sva takva mjesta na jednom području mogla bi se npr. dati u koncesiju ili bi ih mogli voditi nacionalni parkovi i parkovi prirode na svojim područjima.

Izvor i photo: Grozdana Ribičić / Nemo-hr.com